utorak, 26.06.2007.

Kokošje sljepilo na Picokijadi 2007

Pozor! U pripremi je povijesno uprizorenje koje će se uskoro postaviti umjesto Legende o Picoku! Do tada, kokoši su ujedinile snage i pretvorile ga u zajednički izvještaj, s originalnim transkriptima razgovora! (samo za 99,99 - ako komentirate odmah!)


Kokošje sljepilo Production proudly presents:
Picokijada iliti Mutavi u Čakovcu

Svakog ljeta krajem lipnja u Đurđevcu se održava najveća kulturno, turistička manifestacija Picokijada kao spomen na legendarnu obranu Đurđevčana od napada Turaka. Ne bi kokoši bile prave kokoši da ne sudjeluju u najvažnijem događaju koji veliča kokoš iliti Picoka! I tako se dio naših čoravih piceka dogovorio da krene upriličiti ovogodišnju Picokijadu sa svojim prisustvom! I naravno sve podrobno opisati svojim vjernim čitateljima, a pošto je Maja manijak kad ima fotić u rukama, tu je i vrlo vjerna fotodokumentacija svakog našeg koraka.


22.06.2007. Dan prvi.
10 h. Glavni kolodvor Zagreb. Drugi peron, treći kolosijek.


Maja, Lulu i Bleki stoje na prepunom peronu, Sara i Pesica idu autom (HŽ ne puštaju pse veće/višlje od 30cm u vlak…whatever). Vlak pun…ne, vlak PREpun - SVE puno, kupei, hodnik, prolaz između vagona, s prozora vise studenti koji se vraćaju kući… naša vesela družina stoji između izlaza, vrata za drugi vagon i WC-a. Maja stoji naslonjena u WC i stalno propada unutra "O, oprostite, opet vam upadam…" (Stvarno HŽ ima pravo, ovi uvjeti nisu ni za psa!)

Maja i Lulu se zabavljaju s dubokoumnim štivom kupljenim posebno za ovu prigodu - JOY i OK (tek toliko da se napomene - u OK-u je sluuuučajno veliki poster Wentworth Millera).
/Maja: "Napiši da mi je Lulu kupila, ne želim ispasti totalni luzer."
Lulu: "Napiši da ja ne podržavam kult štovanja W. M. Ja ne želim to poticati!"; op.a./


guzva u vlaku literatura u vlaku smjer kretanja

Bleki u naletu omanje dosade pokušava porazgovoriti s jednom deklom do sebe – otkrio je da putujemo sa studenticom psihologije s FF… i to je to, cura odbija daljnju komunikaciju. Taktika obrnute psihologije! Naglo nam pada interes za psihologiju - počeli smo igrati slovo na slovo – V! VLAK! Majku ti Sara…

Stigosmo nakon sat i pol u Đurđevac… Kolodvor, drvo, znak, koferi – Bleki je apgrejdan u osobnog nosača kofera: "Čekaj Lukrecije! Ne, kak ono, a Livije! Livije Lukrecije!" - slikanje ko turisti… hodanje ko turisti (čitaj: vrtimo se u krug!?)… spazimo bakicu na biciklu…
Svi troje: OPROSTITE!!!
(žena se skoro zabije u banderu, zavrluda, zaustavi se jedva nakon 5 m.)
Lulu: "Gospođo, molim vas, di je Trg Stjepana Radića?"
Baka: "Molim?"
Lulu: "TRG Stjepana Radića?"
Baka: "Koji?"
Lulu: "TRG STJEPANA RADIĆA!!"
Baka: "A, trg. Pa to vam je u centru!"
– i ode… ?!?

kolodvor pogled na crkvu

I, bez babe, uputimo se mi odokativno po zvizdanu u centar (ko u nekom filmu – tri turista, u žarkim bojama, fotić oko vrata; na cesti ni pasa; naravno koje budale bi hodale u podne po žezi; klupko suhe trave nošeno vjetrom… ko u "Točno u podne".)
Livije Lukrecije malo nosi, malo više malaksa, Maja kuka za kavom, Lulu priča o kuglastom javoru (?!?)
Maja: " Jel već podne?
Ostali: ?!?
Maja: Ma, gledala sam ja jednom jedan pornić u kojem se isto tako neki turisti nađu u podne na cesti i kad počnu zvoniti zvona – svi ih mogu jebat!"

(naravno u taj čas su zazvonila zvona Đurđevca grada – e, sad smo najebali!) Kuglamo se mi od smijeha, al opet ti nije svejedno…Bleki/Livije/Lukrecije se ne želi više sagnut po torbe… tu smo ostali bez riječi… Dobro da to Maja nije pjevušila! (vidi prošli post, op.a.) Odluka je pala, idemo u prvu birtiju nešto popit i pojest!

Našli se mi napokon sa Sarom i Pesicom, ostavili stvari kod njene bake (spavat ćemo u kleti) i otišli u mali razgled grada. Maja vadi skripticu iz torbe, ko pravi turist, još i sva željna da i nas nešto nauči:
«Grad Đurđevac smješten je u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, ima 157,19 km 2 površine i prošli put kad su brojali imao je 8 862 stanovnika. Đurđevac (pravilno bi bilo Đurđevec) se spominje od 1267. godine…»
Obišli smo sve znamenitosti, naravno sa zanimljivim činjenicama u pozadini…
Stari grad »… jedini registrirani spomenik kulturne baštine, potječe iz 15 st…i kud ste otišli..?!?» Crkvu Sv. Jurja «leži na temelju već nekoliko prethodnih crkava, hi,hi, po nekom čudnom pravilu gotovo svakih 100 god. ruše staru i grade novu crkvu, ova je građena 1928, znači još… da ja to i izračunam… 20-ak godina!»

crkva Sv.Jurja Stari grad ks u starom gradu

Znamenitosti naravno umaraju; sjeli mi i na drugu kavu.

Sara: "I sada u kleti možemo brati voće. Pogotovo se pravite da to obavljate s veseljem kad je baka u blizini…"
Bleki: "DA, vidiš nas krepane, ležimo u travi, dolazi baka, a mi skačemo, beremo i 'lalalaaala' ko u mjuziklu."
Maja: "Da, da… svi pjevaju, nasmiješeni i beru u košare."
Lulu: "Ali nemamo košare!"
Maja: "A napravit ćemo ih! Dolazi baka, a ti radiš košaru i pjevaš – 'Ja sam mala košarica…lalalaaa!' "
Bleki: "Isuse, Maja ak se tebi ispunjava ono što pjevaš - pretvorit ćeš se u košaru!!"
Lulu: "Il će netko nešto u nju spremit!"

(hm… noć će biti zanimljiva…hihi)
- naravno, upravo tad uđe žena i nosi pletene košare – Maja je prokleta vještica! (E, Junac! Ak ju uspijem nagovorit da onu pjesmicu otpjeva – na konju si!!)

Ne moram posebno naglašavati da nas je baka dočekala s ručkom i gro stvari za jesti i da se već tad mogli naslutiti da ćemo iz Đurđevca izaći s par kila više… Klet gdje smo bili smješteni zapravo je kućica iz raja – okolo ogromno zemljište s kruškama, jabukama, šljivama, višnjama, ribizlom, malinama i borovnicama (istina, borovnicama koje nitko nije vidio, al Sara se kune da su tamo negdje…) Branje voćaka ipak nije prošlo kao u mjuziklima, pogotovo zato što je Bleki bio odlučan u svojoj namjeri da što god ubere strpa u usta.

Sara: "Pravi pekmez od šumskih jagoda je inače fakat skup, ona mala tegla košta 60 kuna!"
Maja: "200 kuna!?"
Sara: "60!!"
Maja: "260!?!"
Sara: "ŠEZDESET!"
Bleki: "O čemu vi to?"
Maja: "O šumskim jagodama."
Bleki: "Što? Kolko koštaju?"
Maja: "Pekmez!"
Bleki: "Što pekmez. A, šezdeset?"
Maja: "Dvjestooo!"
Bleki: "260!?!?"
Sara: " ŠEEEZDESEEET!!!! "


berba ribizli Bleki bere ribizle

I tako sve teče glatko i po planu; proučili smo program Picokijade, odlučili koja događanja ćemo popratiti, radio Đurđevac (87,6 MHz) trešti iz zvučnika, obavještava nas o svim zbivanjima, kokoši se vani izležavaju, spremaju kuću, suđe…

Maja pere plastične čaše
Bleki: Ali Majo… pa to je za jednokratnu upotrebu
Maja: Ma, znam, nema veze – sutra će biti opet za jednokratnu uporabu!


Za večernji izlaz spremni. (zaboravili uključit bojler, Bleki se tuširao u hladnoj vodi…nek se dečko malo ohladi!) Ludi provod počinje – na svakom koraku neki happening, štandovi, bircevi puni, rulja samo hrli! "Radodajko mila majko?", čuje Lulu iz obližnjeg birca: "Dok smo živi nek nas peče!" No nije ni njoj lako u životu… ipak, dobro da Maja to nije čula i stala pjevušiti! Krenuli prema Tvrđavi i u akciju. Čuli smo da svira Žiga i bandisti! J* te tko je to!? Otišli malo poslušati – i pobjegli – a mogli bismo i nešto pojesti…

Lulu: "Mi bi pivu!"
Konobar: "Koju?!"
Lulu: "Koje imate?"
Konobar: "Pa, imamo samo Pan!"
Lulu: "Onda može Pan."
Konobar: "Veliko ili malo?"
Lulu: "Veliko!"
Konobar: "Koliko?" (misli na broj piva)
Lulu: "Pol litre!"


U rekordnom vremenu (15min - bez pretjerivanja) natrpali se miješanim mesom, kotletima, pomfritom i sve to dobro zalili, Halo Bing, kako brat? Cijena – prava sitnica - 150kn! Aman-taman se zaželismo slatkog – i ravno na štand s gumenim bombonima i inim sranjima – i spičkamo 90 (slovima: devedeset!!) kuna na slatkiše… - ma nema boljih gostiju od nas!! Sretni i debeli stigli smo u klet i zaspali ko veliki, nije nas smetalo ni nevrijeme, ni grmljavina, ni munje, ni protugradne rakete…

klopa slatkisi munje i gromovi


23.06.2007. Dan drugi!
7:20 klet Sarine bake


Maja: Jebote tek je 7:20, a ja nemrem više spavat…
Lulu: Spavaj
Maja: "Oćete se probudit ako vam upalim radio Đurđevac?"
(nepoznati hihot)
Lulu: "Pol osam?! Spavaj dalje! Imamo još sat i pol!! Svi spavaju!!!"
Sara: hihihihi (identificirani hihot)
Bleki: "Pa kad smo već svi budni…!?"


I dalje ne znam kako nam je (i zašto pobogu u to vrijeme?) to ustajanje uspjelo. Prerano se ustali, a Glad već mori. Doručak u pekari; jutarnja kava – Bleki dobio zagorenu kavu. Lulu voda-kavu. Maja jedina dobru kavu. Sara – je svoju srknula u sebe tak da ne znamo kakvu splačinu je ona podnijela!

Lulu: "Užasno smo gladni… moramo kupit nešto za jest…"
Sara: "Al idemo samo u pekaru po kruh, baka radi doručak…"
Maja: "U-u-u! Pekara! A nema veze, ići ćemo na kavu i doručak pa na drugi doručak!"
Bleki: "Haha, totalno iz Gospodara Prstenova: What about the second breakfast?"
Maja: "Fakat smo hobiti!"
Lulu: "Al u 11h je izložba kolača!"
Maja&Bleki: "Treći doručak!!"


Drugi doručak pa druga kava… a tek je 10 ujutro! Teško nam je počeo ovaj dan! Uputili smo se na izložbu domaćih starinskih kolača u hotel Picok; klima ne može podnijeti količinu ljudi, a bome ni konobari u kafiću ispred… Ugostiteljstvo u Đurđevcu je općenito izgleda bilo vrlo iznenađeno odazivom na Picokijadu, konobari se (ako je u tijeku neko događanje) čekaju po pola sata, ako imate sreće da vam se uopće pojavi, a i onda ćete coca-colu morat srknut iz bočice jer su eto zaboravili čašu, dok za led izgleda nisu nikad ni čuli...

Dolazi ljut čovjek, nosi sebi kavu sa šanka i govori:
"Jebeš ove konobare, sve drmulja neka – treba ih sve dobro pojebat!"
Bleki: "A kaj je već podne!?"gleda na sat – bome i bilo je. Taj Majin pornić nikako ne izlazi iz glave! Hehe…


teta sa kolacima breskvice medeni medo

Bleki:
11:53 – Meni je zlo, ja danas ne mogu ručati!
11:55 – uuu, gle, kolači!!
12:15 – (vraća se s veceja s osmjehom olakšanja): E, sad bih već mogao i nešto pojesti!


Sad već opasno punog želuca (a i sunce počelo pržit) pokušavamo na sve načine smisliti bijeg od asfalta i vrućine… Bleki predlaže odlazak na Đurđevačke peske - ostataka jedine hrvatske pustinje, Sara predlaže kupanje u obližnjem jezeru. Prvi put! Drugi put! Prodano! Svi prijedlozi usvojeni!

Sara: "Mogli bi se kupati na 'ČINGLI LINGI' – to je jezero tu blizu"
Bleki: "Jezero se zove Čingli-Lingi!?"
Maja: "O… idemo jest Čunga lungu na Čingi Lingi!! hihihihih, ajd sad to reci triput brzo!! "

/moram napomenuti kako je ovaj transkript lažiran – naime zapravo sam ja, Bleki, izrekao ovu duhovitu primjedbu koju je Maja prepisala sebi – neka – odužit ću se ja…op.a./

kupanje u Čingi Lingiju Pesica na plaži jezero

Sara (čita wellness prospekt): "PANONSKA MASAŽA!! Ja bih Panonsku masažu!! … A kaj je to panonska masaža?! Jel to neki Mađari masiraju?"

Bleki: " … Nisam ja to sad čuo, ja sam spavao…"
Lulu: "Pa ti si rekao da jedini nisi spavao…"
Bleki: "Pa DA, nisam ja uopće spavao sad! " ?!


Đurđevački pesci ks na pescima :)

Maja pita Saru: "E, jesi ti bila danas u autu kad si ti vozila pa nam je golubica izletila pred auto… (pogled) – buhahahaha (umire od smijeha) A htjela sam reć jel se sjećaš… ahahahah, kak sam ja glupa!"

Postali smo totalno mutavi u Čakovcu, valjda nas je sve sunce opičilo… (hm, what's wrong with this picture?) - što je trebalo kompenzirati unosom hrpe hrane i cuge! (pljesak čitateljstva s glasnim odobravanjem!) tako da se ručak opet pretvorio u krkačinu, a pošto te večeri slijedi đurđevačka Legenda otišli smo malo "doma" (u klet) otpočinuti i srediti se za grande finale!

Legednu naravno svi znate: prastara priča, o dugoj opsadi silne turske vojske Ulama-bega i njegovoj nakani da Đurđevčane, zatočene u Starom gradu, glađu prisili na predaju. Legenda govori da su ga đurđevački branitelji nadmudrili, jer su po savjetu jedne starice ispalili topom u turski tabor posljednji ostatak hrane, jednog pjetlića - picoka. Prividu izobilja, u kojem se razbacuje hranom, Ulama-beg je nasjeo, napustio Đurđevac, a Đurđevčanima ostavio do danas (kao svoju kletvu) naziv Picoka. Oni ga s ponosom nose (i mi skup s njima!), a Legendu o Picokima, već više od 25 godina scenski i spektakularno oživljavaju.

legenda vatromet

Legenda je bila - legendarna! Na mjestu gdje se prije gotovo petsto godina i odvijala opsada đurđevačke tvrđe, s 250 statista, od kojih su svi naturščici. Predivno uprizorenje! Predivan vatromet! Od ove godine je i službeno postala nematerijalno dobro RH! Čestitamo! Odlučili smo to proslaviti novom večerom i cuganjem u obližnjem šatoru!

putokaz


Pa onda još jednom cugom u centru nakon čega smo direkt u 3 ujutro na vlak za ZG strpali Blekija jer su ga zvali daljnji provodi po Krku…


24.06.2007 Dan treći
Bez posebnog naslova – samo dan treći.


Kad kokoši ostanu bez pevca tuga ih obuzme i grlo im stisne… tako su se i ove koke treći dan provele manje zabavno i s više sjećanja na zajedničke trenutke – ili ipak:
Trebalo se ustat ujutro, u 11,00 sati počinje povorka aranžiranih kola…mažuretkinje, kola, limena glazba…

Lulu: Sad će podne, a mi stojimo pored limene glazbe!

limena glazba povorka1

povorka2 povorka3

Već skroz malaksale sjele smo se na kavu u Peticu… svira Škoro «Oj Curice, Ši-dil-daaaj» (zahvaljujući radio Đurđevcu nama već poznata pjesma) - konobarice ni za lijek… Lulu i Sara su spremne za ubojstvo, Maja spašava situaciju, trči unutra i s najljepšim mogućim osmijehom nabavlja 3 kave i tacnu (samoposluživanje!) pola birca nas želi ubit jer imamo kavu na stolu, druga polovica pokušava naručit istu kod Maje…(stvarno bi trebali zaposlit još radne snage tih par dana).

Baka odlučna da nas ne pusti neuhranjene doma uspije natjerati Lulu da pojede još graška i krumpira nakon što smo se već ručale, a naravno da se mora i malo lubenice pojesti... a i kolač još nismo ni takle…

Maja i Lulu su, da bi vikend završio u revijalnom tonu, uspjele profulati vlak (iako su na stanici bile 40 min prije kretanja). I pošto obje umiru od smijeha i srama pri sam spomen ponudit ćemo vam dva moguća rješenja, a vi odlučite koje je vjerojatnije ili u ovom slučaju gluplje za izvest.

a) Maja i Lulu sjede 40 min na stanici, kad Lulu od slilne količine hrane, i dva ručka stisne na WC, vlak na peronu u Đurđevcu stoji otprilike kao i tramvaj, tako da taman kad Lulu obavi svoje - vlak je već otišao…

b) Maja i Lulu sjede na peronu 40min, vlak dolazi, one se ukrcaju, sjednu u vlak i u posljednjem trenutku shvate da sjede u vlaku za Osijek te ispadnu van dok na drugim tračnicama vlak za Zagreb odlazi…

Pošto sljedeći vlak ide tek za 4 sata odlučile smo se vratiti u centar i još malo zabaviti, na programu je koncert Maje Šuput – a, jbga, sve se mora jednom probat. Stvarno se skupilo ljudi, ta Šuputica dobro diže atmosferu, mora joj se priznat, već nakon jedne pive tekstovi pjesama se daju pogoditi kao od šale, čak razmišljamo da fulamo i vlak u 23h i hvatamo onaj u 3h ujutro…

Maja: "Jebote, ova Maja Šuput je tak niska, uopće se ne vidi. Možemo komotno organizirat koncert Maje Šuput i pustit CD, nitko neće skužit da je nema na pozornici..."
Lulu: "Skužili bi oni u prvim redovima..."
Maja: "Ma, iznajmili bi ljude da stoje u prvom redu...neke mlade visoke košarkaše...i podijelili pare s njima"
Lulu /ljuto/: "JA ne pristajem na takve malverzacije! IL ćemo radit koncert na kojem će Maja Šuput BIT il ga nećemo radit uopće!"
Maja /sva ljuta/: "Dobro, onda ga nećemo ni radit!"


koncert Maja Suput

Dragi moji i tu je priči kraj… sve čitatelje ovim putem obavještavamo da se novi koncert Maje Šuput nažalost neće održati zbog otkrivenih malverzacija u organizaciji. Na vama je da prokljuvite drugi dio naslova – iako mislim da je nakon ovog sve jasno… koookooodak

Picok i Picokače

- 23:06 - Kokokokokodaaaak (21) - Snesi na papir - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.